Desetak dana prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2015. godine pročitao sam na stranicama Hrvatske agencije za hranu (http://www.hah.hr/u-opatiji-odrzan-okrugli-stol-smanjenje-udjela-soli-u-pekarskim-proizvodima/) članak pod naslovom "U Opatiji održan stol "Smanjenje udjela soli u pekarskim proizvodima"". Pregledavajući predavanja s toga sastanka ili simpozija počeo sam razmišljati koliko je besmislen cijeli projekt smanjivanja dnevnog unosa soli obzirom na podatak kako se taj projekt pokušava ostvariti obzirom na postavljeni cilj Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) od 5 g soli dnevno. Iz prezentacije je jasno navedeno da prosječno dnevno svaki stanovnik Hrvatske unese oko 15 g soli premda nije napisano na koji je način utvrđen taj podatak. Koliko sam iz materijala shvatio, cilj je do 2025. godine u RH smanjiti za 30% dnevni unos soli. Ukoliko se to doista i ostvari, to znači da ćemo 2025. godine unositi dnevno oko 11.5 grama soli ili još uvijek više od 2 puta u odnosu na preporučenu količinu soli. I to je uspjeh! U zadnje vrijeme se u stručnoj literaturi sve više pojavljuju članci koji dovode u pitanje štetno djelovanje prekomjernog unosa soli na zdravlje čovjeka. No, polazeći od toga da je prevelika količina soli doista štetna po zdravlje te je kao takva nesumnjivo javnozdravstveni problem kojega je moguće riješiti na različite načine, postavlja se pitanje ima li smisla potrošiti 10 godina da se pokuša kroz promjenu svijesti i ponašanje ljudi smanjiti količina dnevnog unosa soli za 4,5 grama, što je opet dvostruko više nego što je preporuka. Pitanje prepoznatljivog uspjeha se još više dovodi u pitanje kada se uzme u obzir podatak da samo 4% osoba s visokom tlakom doista smanji unos soli. Dakle, soli se ne odriču niti oni koji su bolesni i koji imaju bitno veći interes nego zdravi. Na ovaj se način bitno umanjuje procjena korisnog učinka ovoga projekta i već se sada može pretpostaviti da projekt neće dovesti niti približno do željenih rezultata. A proći će 10 godina!
Da bi se mogao dobiti zanemariv rezultat obzirom na dizajn projekta koji se temelji na edukaciji i dragovoljnosti, u Osijeku je 2005. godine dogovoren gotovo isti projekt s Obrtničkom komorom i pekarima u Osijeku. Oni su u pecivima trebali smanjiti količinu soli za 20%. Pekari su ispunili dogovor, ali je on trajao samo oko mjesec dana. Razlog odustanka je bitno smanjena prodaja peciva. Pekari su navodili da je razlog tome što je pecivo postalo bljutavo. Naglo smanjenje količine soli je tako loše djelovalo na korisnike peciva da su oni odustali od toga. S druge strane to i nije tako loše. Izravno je postignut dvostruki korisni učinak: (1) korisnici su za vrijeme trajanja ove akcije doista dnevno unosili manje soli i to vjerojatno za trećinu manje i (2) oni koji su odustali od takvog peciva koristili su neku drugu namirnicu (nadam se kvalitetniju), a ne pecivo koje je na začelju po kvaliteti.
Ako je nešto javnozdravstveni problem, tada vlast, lokalna ili državna, mora ili bi trebala osmisliti kvalitetnu javnozdravstvenu intervenciju ukoliko postoji učinkovita mjera ili aktivnost pomoću koje se ona može provesti i dati rezultat. Takva javnozdravstvena intervencija podrazumijeva neki način zakonske regulative ili prisile od strane vlasti. Sjetimo se samo kako je riješena endemska gušavost, flouriranje vode, cijepljenje i slične intervencije od javnozdravstvenog interesa. Ukoliko je definitivno utvrđeno da je prekomjerni unos soli štetan i da su mjerljive štetne posljedice na stanovništvo, tada to postaje javnozdravstveni problem. Umjesto neizvjesnog ishoda vezanog za edukaciju i sve moguće i nemoguće dogovore oko količine soli u bilo kojim proizvodima, za zajednicu je puno jednostavnije problem riješiti pravilnikom o najvišoj dopuštenoj količini soli u komercijalnim proizvodima i kontrolom provedbe pravilnika, a projektom predviđena edukacija tada bi bila usmjerena na osobnu, odnosno privatnu potrošnju soli. Tako bi se u nekoliko mjeseci (a ne nekoliko desetljeća) postiglo značajno smanjenje unosa soli sa svim pozitivnim posljedicama.
Ukoliko i dalje bude ostalo na neobvezujućim uputama, ovakav program je više folklornog karaktera i osobne promidžbe do u beskraj.
Prof. dr. sc. Josip Milas, prim. dr. med
epidemiolog
